Dragutin Kiš

/Našice, 1924. – Zagreb, 2010./

Pejzažni arhitekt i slikar. Završio gimnaziju 1943. u Slavonskoj Požegi, 1955. diplomirao šumarstvo na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu. Od 1956. do umirovljenja 1987. radio u Urbanističkom institutu SRH, gdje je od 1959. godine, položivši stručni ispit iz hortikulture, bio voditelj Centra za pejzaž. Bavio se obradbom prirodnih uvjeta i uređenjem krajolika u sklopu regionalnih prostornih planova (kotar Krapina, 1957. – 1958; Istra, 1967 – 1969.; Južni Jadran, 1967. – 1969.), prostornoga plana Hrvatske (1983. – 1984.) i generalnih urbanističkih planova (Conakry, 1962. – 1963.).

Služeći se raznolikim biljnim materijalom, od egzota do autohtonoga bilja, projektirao je i izveo pejzažno-parkovna uređenja okoliša vile J. Broza u Kumrovcu (1956. – 1957.), memorijalnoga kompleksa Jasenovac (1967. – 1970.) s umjetnim jezerom, humcima i šetnicom, spomen-lokaliteta Seljačke bune u Gornjoj Stubici (1970. – 1975.) i pejzažno uređenje spomen-područja Petrova Gora (1979. – 1981). U Zagrebu je oblikovao perivoj vile ″Zagorje″ (1963. – 1965., danas Predsjednički dvori), hortikulturna rješenja Radićeva šetališta (1966. – 1968.) i stambenoga naselja Gajnice (1968. – 1970.), okoliše spomenika V. Nazoru na Tuškancu (1972.) i spomenika ″Šumska dvorana″ B. Ružića u spomen-području Dotrščina (1980.). Realizirao je i parkovna uređenja Derenčinova trga (1964. – 1965.) i Gupčeve zvijezde (1975. – 1976.), obnove povijesnih parkova na Trgu A. Starčevića (1993. – 1994., s Gabrijelom Kiš-Jerčinović i Zoranom Jerčinovićem) i riječkoga Kazališnoga parka (2005., s Alanom Oslakovićem i Tomislavom Kontićem) te obnovu okoliša i uređenje renesansnih zemljanih bedema Staroga grada u Varaždinu (2005.).

Izradio je projekte hortikulturnih rješenja za zagrebačka naselja Voltino (1971.), Dugave (1976. – 1977.) i Sloboština (1978. – 1979.) te obnove povijesnoga parka Maksimir (1982.), povijesnih vrtova kneževe palače u Zadru (2002.) i šibenskoga samostana sv. Lovre (2005.). Kao suautor hrvatskoga vrta sudjelovao na međunarodnoj izložbi Japan Flora 2000, te osvojio zlatnu medalju. Autor je studije o vegetaciji zelenih površina u gradovima zapadne Afrike ″Plantes et plantations urbaines en Afrique occidentale ″ (Zagreb, 1963.) i povijesnoga pregleda parkovne umjetnosti ″Hrvatski perivoji i vrtovi″ (Zagreb, 1998.). Objavio je veći broj stručnih članaka o obnovi i zaštiti pejzaža i parkova, poglavito Maksimira i Arboretuma Trsteno, uređenju prostora oko memorijalnih spomenika te o prirodnim ljepotama Hrvatske.

Posjeduje zbirku (oko 5000) starih razglednica hrvatskih perivoja i parkova, većinom na temu Maksimira (izložio u Zagrebu 2003.), koje je dijelom publicirao.  Od školskih dana slika u akvarelu, često u kombinaciji s tušem, vedute Zagreba, Pariza, Mainza te cikluse mrtvih priroda (″Orhideja″, 1981.; ″Fazan″, 1987.), marina (″Marina Zadar″, 1986.) i pejzaža (″Krajolik s gromačama″, 1988.), u početku na tragu impresionizma, potom jače ekspresivnosti i slobodnijega kolorizma. Samostalno izlagao u Zagrebu (1953., 1984., 1987., 1989., 1991., 1993. – 1994., 1998., 2006.), Kumrovcu (1982.), Dubrovniku (1983.), Mainzu (1990.), Osijeku i Požegi (2004.), a skupno na Zagrebačkom salonu (1966., 1977., 1979., 1988., 1990. – 1993.) i Hrvatskom triennalu akvarela (Karlovac — Slavonski Brod, 1998.).

Izvor: lzmk , hbl