Evergreen

trokanalna video-instalacija

Koncepcija: Anastazija Debelli
Performansi: Josipa Bubaš i Anastazija Debelli
Tekst: Neva Lukić
Video: Jure Perišić i Tomislav Čuveljak
Skladatelj: Darko Hajsek

Trokanalna video – instalacija “Evergreen” autorski je koncept Anastazije Debelli a sastoji se od tri video uratka nastala u suradnji s drugim umjetnicama: Grede, video- performansa koji izvodi sama Anastazija Debelli; Vrata, također video-performansa, autorskog koreografskog rada Josipe Bubaš, te trećeg kanala, Manifesta o preobražaju jednoga kamena, koji se sastoji isključivo od teksta a potpisuje ga Neva Lukić.
Evergreen se bavi odnosom čovjeka i prostora. Taj je odnos kompleksan te obuhvaća gotovo sve dimenzije ljudskoga života: čovjek se rađa i umire u prostoru – kako u prostoru i procesu stalne izmjene tvari svoga tijela, tako u društvenom prostoru grada, ili prirode, koja je također obilježena implikacijama ljudskog prisustva. Kontekst, kvalitete, konotacije i slojevi koje prostor sa sobom nosi višeslojni su – od materijalnog do društvenog kao i svih nijansi između, a sve su te dimenzije upisane u čovjekov način funkconiranja dok koristi i gradi prostor prema svojim potrebama, a prostor zauzvrat modificira ponašanje čovjeka.
Video triptih Evergreen tretira prostor na različite načine – tijelom i tekstom. Dva dijela videa formalno se zasnivaju na odnosu tijela i prostora dok treći video govori o institucionalnim prostoru i njegovim apsurdima.

Video kanal Greda, Anastazije Debelli, obuhvaća dijalog tijela i odabranog arhitektonskog elementa. Greda, vertikalno postavljen stup, osnova je graditeljstva. Istovremeno, prostorne datosti upisuju vertikalnost u naš sustav metafora kao nešto uzvišeno, nešto čemu se teži. Anastazija pleše s gredom, bolje rečeno ona „plešući gredu“, „pleše metaforu.“ Fluidnim pokretima, promjenom prostornih odnosa i pozicija u tjelesnom dijalogu s gredom ona mijenja slike, image, nudi asocijacije, poigrava se značenjima koja upisujemo u odnos elementa kao natruhe arhitekture i tijela. Element, jednostavan i bazični, kao što je greda, postaje poligon za tranziciju značenja, propitivanje mogućnosti, ne samo tijela u odnosu na prostor, nego i naše interpretacije istoga.

Josipa Bubaš tijelom istražuje prostor i pronalazi mogućnosti njegovoga odnosa s prostorom. Video je improvizacijski, istraživački. Velika metalna vrata Doma HDLU -a, takozvane Džamije, nisu odabrana slučajno, već s obzirom na recentnu situaciju: rekonstrukciju trga i stepeništa koje je izazvalo brojne kritike šire javnosti, ne samo zbog neadekvatnosti finalnog rješenja nego i zbog načina na koji su donesene sporne odluke. U tom kontekstu, izbjegavajući doslovnost, izvođačica stoji pred glomaznim vratima, gotovo ne znajući čemu služe, traži načine na koje se tijelo može/želi formirati prema prostoru. Tijelo i prostor kao da su nepoznanice, kao da se tek upoznaju. Krutost, tvrdoća i nijemost vrata te tijelo koje pokušava otkriti, ući u dijalog s njima, apstraktna je interpretacija situacije, zasnovana više na osjećaju nego na doslovnom statementu.

Manifest o preobražaju jednoga kamena Neve Lukić, inspiriran je stvarnim događajem, a odražava apsurd proizveden političkim pritiskom koji sužava osnove pitanja slobode izražavanja umjetnika. To je vječna priča o odnosu pojedinca i institucije, ali i institucije i politike. Nesporazumi formalnog, interesnog jezika politike i simboličkog jezika umjetnosti često stvaraju nevjerojatne priče koje dovode do apsurda. Institucije, kao tampon zone, često teško pronalaze jasnu poziciju između onih zbog kojih su nastale i zbog kojih opstaju – a to su u ovom slučaju umjetnici, i politike i vlasti koji ih održavaju. U smislu odnosa čovjeka i prostora, ovo je priča o krajnjoj društvenoj instanci, onoj u kojoj prostor djeluje kao simbolički imperativ i orijentir normalizacije društvenih odnosa.

Usložavanjem različitih interpretacija odnosa arhitekture, prostora i tijela ovaj triptih postaje kolaž osvrta na inicijalnu temu, pri čemu je svaki nastao prema senzibilitetu, interesu i u mediju kojim su umjetnice željele progovoriti. Istovremeno, rad neinvazivno i nedoslovno zadire u problem politizacije i manipulacije javim prostorima, čime odražava ne samo formalne nego i društvene konotacije neraskidivog i krajnje kompleksnog odnosa čovjeka i prostora.

Josipa Bubaš

Realizacija projekta: ULUPUH, Zagreb, 2018.
Financijski pokrovitelj: Ministarstvo kulture RH