In memoriam Tonko Maroević

Napustio nas je Tonko Maroević, jedan od najznačajnijih hrvatskih povjesničara umjetnosti 20. stoljeća, ali po svojoj erudiciji i širini kritičkog svjetonazora jednako nezamjenjiv i u novom tisućljeću. Uz likovnu i književnu kritiku jednako je bogat i nagrađivan njegov pjesnički, esejistički, prevoditeljski i urednički opus. Tonko je bio možda zadnji renesansni humanist koji je kročio našom kulturnom sredinom, podjednako autentičan, angažiran i intuitivan stvaratelj kao povjesničar umjetnosti, kustos, pjesnik, prevoditelj i esejist, ali s beskrajnom ljubavlju i podrškom prema umjetnicima i njihovom radu, pronicljiv u svojim analizama pojedinog umjetničkog opusa. Gotovo da ne postoji veliko ime moderne i suvremene hrvatske umjetnosti o kojemu Tonko Maroević nije sustavno pisao, napravio retrospektivu, monografsku izložbu ili znanstveni rad.
Rođen u Splitu 22. listopada 1941., gdje je završio slavnu splitsku gimnaziju, no korijene vuče iz Starog Grada na Hvaru, za koji je trajno, do zadnjeg dana ostao posebno vezan. Nakon studija komparativne književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao 1963. godine, do danas aktivno djeluje paralelno na svim navedenim područjima. Bio je dugogodišnji znanstveni savjetnik zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti i redovni član Razreda za književnost HAZU. Nesamjerljiva svestranost, ali i znanstvena akribija i analitičnost njegovog opusa tekle su paralelno, kao i poseban senzibilitet za sinestezijsko povezivanje likovne umjetnosti, književnosti i pjesništva, čemu je bio posvećen i njegov doktorat, s temom „Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas“ (1976.). Kao književni kritičar sustavno je i britko pratio suvremeno hrvatsko pjesništvo, s većom strogošću prema pjesnicima, nego prema likovnim umjetnicima. Prema ovima drugima krasila ga je neka posebna blagost i nježnost, i gotovo je za svakoga imao neku riječ podrške, nalazeći ponekad nevjerojatne razloge zašto pozitivno vrednuje nečiji rad i trud.
Na koncu, po tomu ćemo ga pamtiti. Njemu je samome bilo nevažno to silno isticanje titula, akademskog statusa, nagrada koje je dobio tijekom života.
Tonko je bio naš kolega s ljudskim licem, koji je na put umjetnosti vratio mnoge umjetnike i mlade povjesničare umjetnosti koji su možda u nekom trenutku htjeli odustati od Muza. Bio je jedan od uopće najboljih mentora diplomantima i poslijediplomantima, prijatelj, suputnik i supatnik struke, i najviše od svega – drug. Nakon razmjene tek par rečenica s Tonkom dobivali ste krila, nove ideje, osjećali ste se shvaćeno i podržano. Njegovim odlaskom ostat će trajna, nenadoknadiva praznina u hrvatskoj umjetnosti i kulturi uopće.
Pokušajmo svojim djelovanjem prenijeti i sačuvati Tonkov duh, njegovu plemenitost, skromnost, iskrenost i nepatvorenost. Njegovu vjeru u to da umjetnost liječi i popravlja svijet, da je ona „ultimativni znak borbe za slobodu duha“.

Iva Körbler, predsjednica Studijske sekcije ULUPUH- a