Preminula Marta Milunić, keramičarka

U svojoj 81. godini 28. rujna 2019. napustila nas je Marta Buyers Milunić, keramičarka, dugogodišnja članica Sekcije za keramiku, staklo i porculan ULUPUH-a. Pokopana je 4. listopada 2019. na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Rođena je 1939. u Zagrebu. Diplomirala je 1964. na Medicinskom fakultetu u Pragu (Češka). U keramici se školovala u privatnoj školi keramike u Zagrebu kod prof. Blanke Dužanec (od 1968. do 1970.), a povremeno i u zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti  kod prof. Šimage i Barlovića. Keramikom se kontinuirano bavila cijeli život, profesionalno od 1970. godine, kad stječe status slobodne umjetnice i postaje članicom ULUPUH-a, a 2011. godine i KERAMEIKON-a. Održala je 14 samostalnih i sudjelovala na pedesetak skupnih žiriranih izložbi u Hrvatskoj i u inozemstvu. Otkupne nagrade: Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu 1970., 1972. i 1987.

O njezinim radovima na temu tvornica i kuća inspirativno je povodom Martine samostalne izložbe zapisala Snješka Knežević:„Serijom Moje tvornice (…)Marta Milunić zahvaća temu industrijske baštine, nadasve važnu za postindustrijski urbanitet. Naime, baština epohe industrijalizacije postala je problem nadolaskom postindustrijske ere i deindustrijalizacije u visoko razvijenim, s vremenom i drugim sredinama, kad su gašenjem industrijskih pogona 1970-ih u živom tkivu gradova i konurbacija zaostale gigantske aglomeracije, monstruozni  skeleti i goleme kaverne. Količina, građevna postojanost, nečesto i arhitektonska vrijednost industrijskih objekata i kompleksa potaknula su razmatranja o njihovoj regeneraciji i integraciji u gradski organizam. Urbane slijepe pjege s vremenom će preuzeti dio funkcija prenapregnutih povijesnih središta – socijalnih i kulturnih, komercijalnih i zabavnih – a novi kvartovi, parkovi i socijalna poprišta dat će potkraj minulog stoljeća snažni zamah postindustrijskom urbanitetu. Najpoznatiji je primjer reurbanizacija industrijske oblasti Ruhr u Njemačkoj s kilometarskim pojasima rekreacijskih i tematskih parkova, gdje su glavna atrakcija bivši industrijski objekti prezentirani kao arheološki nalazi. No nije svuda tako. Mnoštvo industrijskih objekata uklonjeno je bez traga i iščezlo iz stvarnosti i memorije, dok oni koji su dosad pošteđeni strše na bivšim periferijama gradova poput  divovskih plastika ili začudnih land-art kompozicija, a sudbina im je neizvjesna. Tim reliktima usmjerena je pažnja Marte Milunić. No ona ih ne gleda kao aveti nego kao artefakte, koji je fasciniraju svojim formama i složenim konfiguracijama (…).  Poima ih kao  anorganski, ali i organski fenomen i doživljava kao hibride: predmete-bića. (Uz) seriju Kuća, kojom je iskoračila u metafizičko i posegnula za simboličnim iskazom, Marta Milunić se (serijom Tvornica) posvetila studiju u nas posve zaboravljene i obezvrijeđene industrijske baštine, s pobudom da joj iskaže počast. Postupak je sličan kao u seriji Kuće: izdvajanje iz konteksta, igra bez pravila i predrasuda. Opasne i zastrašujuće aveti, koje su im pretekst, pripitomljene su, svedene na dimenzije figurina, simpatične dlanu i privlačne oku. Težište je na raznolikosti oblika i osebujnosti kompozicije, a oni su naglašeni bojom koja se ne poziva na stvarno nego zasniva fiktivno. Univerzum minijaturnih tvornica Marte Milunić zrači radošću, no to ne bi smjelo zavarati o poruci koju nose. Kao (i kod) metafizičkih kuća, tako i (…) kod tvornica svjedoči kako osebujno i osobno umije spariti ironiju i nostalgiju, tugu i optimizam. Dok je kućama, izbavljenima od svrhe i smisla, uputila na sudbinsko pitanje: razdomljenog čovjeka i raskućen svijet, tako ovim radosno raspjevanim tvornicama stvara hommage ostacima civilizacije koji postindustrijskoj svijesti služe za igru, bilo u umivenoj galeriji, bilo u industrijsko-arheološkim parkovima.“ (Snješka Knežević 2009, prilagodila Višnja Slavica Gabout)

Od 1970. profesionalno se bavi keramikom, te postaje članicom Udruženja likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti Hrvatske i stječe status slobodne umjetnice. Medicini se vraća 1975. godine, kad odlazi u Libiju i u Bengaziju gdje radi do 1979., a potom od 1980. do 1984. u Nigeriji, u liječničkoj zajednici «In the Bush» (U prašumi), te vrativši se u Zagreb, od 1985. do 1991. radi u Zavodu za zaštitu zdravlja grada Zagreba. Cijelo to vrijeme kontinuirano radi keramiku i izlaže, a u Nigeriji zbog uvjeta života u prašumi slika.  Od 1991. godine potpuno se posvećuje umjetničkom radu. Ostvarila je mnoge samostalne i sudjelovala na velikom broju skupnih izložbi. Počasna je članica KERAMEIKONA.