Jasenko Rasol

Životopis:

Rođen 1969. u Zagrebu gdje živi i radi kao samostalni snimatelj i fotograf. Član ULUPUHove Sekcije za fotografiju i Sekcije za mutlimediju i intermediju.

Detaljnu biografiju moguće vidjeti ovdje

U prilogu: fotografije iz projekta FOTOMORGANA, u suradnji s plesačicom Barbarom Matijević.

O projektu (tekst Ane Marije Koljanin):
“Kolaborativni projekt Fotomorgana po svom je konceptu i metodi eksperimentalan, a u realizaciji hibridan umjetnički projekt. Eksperimentalnost proizlazi iz specifične metode relacioniranja teorijskog, iskustvenog i medijatiziranog pristupa plesu, dok je hibridnost produkt svjesne aproprijacije neadekvatnog, umjetnog modela prezentacije plesne umjetnosti, pri čemu medijski prijenos plesnog izvođenja kao materijalne procesualnosti u izvedbu kao fizičku objektivaciju plesa, fokusira hibridni pomak i proizvedenu smetnju: faktički, materijalno, ples postaje fotografska slika.
Sve učestalija ekstenzija koreografskih i dramaturških praksi prema mediju videa, tj. mediju pokretne slike, na različite načine problematizira i kontekstualizira fenomenologiju plesa i fizičkog pokreta u predstavi, no instrumentalizacija medija fotografije kao ekstenzije (izvan) plesne izvedbe na osobit način postavlja pitanje o načinima na koji se ples može percipirati. Kako je metodološka propozicija projekta formulirana kao prijedlog realiziranja fotografija nepostojeće plesne predstave – stvaranja situacije u kojoj se ples odvija isključivo za fotografiju – fotograf je postavljen u poziciju uspostavljanja jedinog mogućeg pogleda, kao i sukreiranja samih uvjeta izvedbe.
Pozicija fotografa time odvaja ples od plesača, prisvajajući ga i upisujući u polje vidljivosti koje je, ipak, samo trag neodvojivosti plesa od tijela plesnog subjekta. Fotografije potvrđuju tek način postojanja plesa kao procesa nestajanja, ali nemaju moć stvaranja njegove vizualne analogije, već samo vidljivosti koja se odnosi na ples kao njegov intertekstualni trag. Međutim, ono što postaje očitim je da vidljivost na fotografiji pokreta kao plesa nije nužno samoevidentna, te se moraju konstituirati uvjeti njegove vidljivosti, kao i to da je ples koji se odvijao između pojedinih snimki ostao neupamćen, integriran jedino u iskustvo i pamćenje tijela koje ga je prvotno utjelovilo. Naknadno, fotografsko otjelovljenje plesa tek je šav preko praznine prethodnog slijeda kretnji, trag tjelesne geste u prijenosu iz prošlog vremena.
Ukoliko heremeneutika suvremenog plesa nije locirana u njegovoj objektivizaciji putem prijenosa nečitljivih kodova u univerzalnu razumljivost, već u funkciji interpretativnog subjekta plesa u odnosu na elaboraciju smisla, utoliko su fokusirane njegove dijaloške mogućnosti, koje se odvijaju preko “vezivnog tkiva senzornih relacija između plesača i njegovog svjedoka. On je promjenjiv, flukturirajući, duboko ovisan o okolnostima, važan za iskustvo koje se teško može generalizirati“ (L. Louppe: La poetique de la danse). Upravo takvim, no hibridiziranim “senzornim relacijama”, fotografska objektivacija plesa u projektu Fotomorgana ispituje do koje se mjere specifična interpersonalna i intermedijalna kodiranost može oduprijeti kulturno kodificiranoj interpretaciji i može li otvoriti neki nov imaginativni proces.”