Autor fotografije: Ivan Klisurić

“Knjiga Neve Lukić Pripovijedanje slika oblikuje jednu od mogućih panorama suvremene umjetnosti u Hrvatskoj, koja je, dakako, čvrsto usidrena u njenu vlastitu perspektivu kao autorice, njene osnovne točke interesa i senzibilitet odnjegovan kroz proteklih petnaestak godina nomadske kritičarske karijere u kojima su ovi tekstovi i intervjui nastajali. Prvo što iz njih iščitavamo je eksplicitno povjerenje u kapacitet jezika da opiše, rastumači, prizove, dočara, oživi i odigra ideje i slike koje pripadaju domeni vizualnog. To se povjerenje, dakako, dijelom oslanja na praksu u području književnosti (Lukić je autorica nekoliko knjiga poezije i kratkih priča), ali se još više potvrđuje i ojačava u samom izboru onoga o čemu piše—naime, riječ je gotovo redom o umjetnicima i umjetnicama u čijem radu sama prepoznaje istu ljubav prema tekstu, riječi, naraciji ili, da obrnemo perspektivu kojoj smo ovdje dali konture, prema kapacitetu vizualne umjetnosti za refleksivnost i dijalog.” – Iz predgovora knjige Pripovijedanje slika; Marko Golub, likovni kritičar, kustos, urednik i voditelj Galerije Hrvatskog dizajnerskog društva.

“Prelistavanje knjige Pripovijedanje slika ostavlja utisak prisutnosti gotovo celokupnog savremenog jugoslovenskog umetničkog prostora na kojem se slike i jezik vešto prepliću. Ova zbirka tekstova ili pak kolekcija mnoštva iskustava i sećajućih gledanja stoga, ne slučajno, započinje radom Vlade Marteka: „USA-Balkan” (1996), gde se kroz jednostavan postupak preimenovanja Sjedinjene Američke Države transformišu u mapu Balkana, a zatvara se izložbom Lale Raščić Bakar gori (2023), koja, između ostalog, problematizuje otomansku tradiciju tepsijanja na ovim prostorima – starinskog načina pevanja, uglavnom među ženama uz okretanje bakarne tepsije. Između ta dva pola zastupljeni su umetnici koji su nesumnjivo ostavili traga na istom kulturnom prostoru: Boris Bućan, Dalibor Martinis, Goranka Matić, ali i oni srednje generacije koji narative slika koje nas okružuju neprestano preispituju poput: Vladimira Nikolića, Sanje Latinović, Ane Mušćet, Borisa Burića i nekolicine drugih. Između svih ovih reči i predstava, u ovoj monografiji stoji istoričarka umetnosti i spisateljica, Neva Lukić.” – Milena Jokanović, viša znanstvena suradnica, Filozofski fakultet, Beograd.

“Fokusiramo li se na stilski pristup koji Neva Lukić njeguje u svojim tekstovima uočit ćemo da je riječ o autorici koja kroz čin pisanja prvenstveno nastoji analizirati i razumjeti djela o kojima piše doživljavajući ih kao otvoreno polje interpretacije. Prošlo je već pedesetak godina otkako je Germano Celant pisao o modelu akritičke kritike, a Susan Sontag u prilog against interpretation tako da je i pozicija iz koje Neva pristupa umjetničkim djelima upravo na tragu neinzistiranja na valorizaciji, nego na pokušaju razumijevanja i tumačenja.  Nadalje, odabir umjetnika već nam sam po sebi pokazuje koje vrijednosne odnose autorica unosi u korpus suvremene hrvatske umjetnosti što je jasan pokazatelj njezinih preferencija. Jednako tako kroz niz intervjua čitatelj će steći puno direktniji uvid u način promišljanja samih umjetničkih poetika koje Lukić analitički obrađuje nastojeći ući što dublje u njihove semantičke pore i način na koji ih umjetnici medijski izražavaju.” – Iz recenzije knjige Pripovijedanje slika, Igor Loinjak, Umjetnička akademija u Osijeku.

O autorici:

Neva Lukić magistrirala je povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Teoriju moderne i suvremene umjetnosti na sveučilištu Leiden u Nizozemskoj. Aktivna je kao književnica, kustosica i likovna kritičarka. Članica je AICA-e, HDP-a, HZSU-a i ULUPUH-a.

Budući da je u posljednjih četrnaest godina živjela u raznim gradovima kao što je Leiden, Den Haag, Rijeka, Zagreb i Beograd, zanimaju je fenomeni prekograničnih interakcija, identiteta i razmjena različitih (europskih) kultura. Primjenjujući interdisciplinarni pristup likovnim umjetnostima, književnosti i postavljanju izložbi često povezuje svoje pisanje s kustoskom aktivnošću, ali i stvaranjem umjetničkih radova bliskih filmu ili književnom performansu u suradnji s drugim umjetnicima. Prvenstveno ju zanima problematika “narativa”, “identiteta”, a ponajviše “jezika”.

Kao kustosica, priredila je velik broj samostalnih izložbi, a autorica je ili koautorica i niza tematski koncipiranih skupnih izložbi. Surađivala je s različitim institucijama, galerijama, neprofitnim udrugama te kolekcijama  kao što su HDLU, NMMU i Orsula d.o.o. u Zagrebu; MLU u Osijeku; MMSU u Rijeci; Waag Society i Arti et Amicitiae u Amsterdamu; MAU, MPU, Hestia i B2 u Beogradu; MSUCG u Podgorici, itd.  Od 2017.–2019. bila je aktivna članica See Laba, umjetničkog prostora u Den Haagu gdje je osmišljavala izložbeni program.

Sudjelovala je u različitim rezidencijama, programima i konferencijama – Het Wilde Weten/Rotterdam (2018.); What Could/Should Curating Do/Beograd/ (2018.) kao stipendistica Mondriaan fonds; The Autumn School of Curating /Cluj/Timisoara (2019.); 9th Cei Venice forum for contemporary art curators/Venecija (2019.), Why Remember/Sarajevo (2022.), AICA Academy/Krakow (2023.).

Objavljivala je prikaze izložbi i razgovore s umjetnicima u novinama, časopisima i elektroničkim časopisima kao što su Kontura, 15 dana, Vijenac, Riječi, h-alter, Moderna vremena, Before After, Supervizuelna, Blok magazine, itd.  Bila je članicom više različitih stručnih povjerenstava za odabir ili otkup radova, kao i za dodjelu nagrada (Salon mladih, 2010.; Radoslav Putar 2021.; Erste fragmenti 2020.–2024.).

Knjiga je realizirana uz financijsku potporu Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba i Zaklade Adris.