Monografija fotografija Nenada Gattina Guida Quiena ima dvostruke ciljeve. S jedne strane, autor svraća pozornost na Nenada Gattina, izuzetno ime u umijeću fotografiranja umjetničkih spomenika, a s druge strane monografija predstavlja niz fotografija vrijedne hrvatske kulturne baštine. Tako na jednom mjestu uživamo u ljepoti naše povijesne baštine i saznajemo tko je to snimio, kao i važne crtice iz fotografova života.

Autor monografije Guido Quien podijelio je knjigu na dva poglavlja. Prvo čine „Godine za sebe“, a drugo je „Fotograf umjetničkih spomenika“.

Nenad Gattin  (Trogir, 1930. – Zagreb, 1988.) profesionalno se bavio fotografijom  od 1954. kada je postao član Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske. Izlagao je samostalno, te sudjelovao na mnogobrojnim skupnim izložbama. Autor je fotografije u značajnom broju foto monografija i dobitnik niza nagrada. Njegovo ime nije nepoznato i spominje se u nizu vrijednih monografija kao što su „Istarske freske“, „Juraj Dalmatinac“, „Dalmatinske freske“, Majstor Radovan“, „Gotsko kiparstvo“, „Dubrovačko slikarstvo“ itd.

Za njegovo fotografsko opredjeljenje za snimanje kulturnog nasljeđa, pojašnjava Quien, svakako je značajna činjenica da se zaposlio kao fotograf na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za povijest umjetnosti, gdje je i studirao povijest umjetnosti. Tako je odlazio s profesorima na teren radeći i školujući se istovremeno. Ti živi susreti sa spomenicima uz dragocjeno mentorstvo stručnjaka neobično su važni za formiranje Nenada Gattina, piše Quien, dok  je stručno fotografsko znanje potvrdio i u ateljeu Toše Dapca. Naime, prvo je fotografsko znanje stekao u obitelji, od oca Ive Gattina i starijeg brata, koji se također bavio fotografijom. Autor monografije koristi autobiografske zapise Nenada Gattina interpolirajući ih u vlastitu interpretaciju formiranja Nenada Gattina kao fotografa, ali i vrijedne bilješke koje je Nenad Gattin pisao promatrajući umjetničke vrijednosti ne samo kao fotograf, nego i kao povjesničar umjetnosti, što je u njegovoj profesiji bilo presudno.

U drugom poglavlju Guido Quien prati kronološki značajnije cikluse koje je Gattin fotografirao naglašavajući osobiti Gattinov senzibilitet za svjetlo, sjene i ritam arhitekture ili skulpture koje je fotografirao. Tu treba dodati i snagu crno-bijele fotografije koja je tražila vrsno poznavanje métier-a.

„Nenad Gattin je desetljećima obavljao izvanredno dragocjen kulturološki posao. Zaustavljao je trenutak tvarne mijene spomenika. Pritom je i u slučajevima jakih korozija uspijevao pronaći jezgru značaja pojedinog majstora. Na određen način spašavao je baštinu od sporog ili skorog nestajanja“, zaključuje Guido Quien, te tako daje na znanje da je ova monografija s 80 fotografija vrijedan prilog istom cilju. U tom smislu valja je svakako podržati.  – Branka Hlevnjak, iz recenzije knjige Guido Quien: Nenad Gattin

O autoru:

Guido Quien, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, muzealac. Rođen je 1943. godine u Zagrebu. Klasičnu gimnaziju završio je u Splitu, a na Filozofskom fakultetu  u Zagrebu diplomirao je povijest umjetnosti i komparativnu književnost. Od 1973. do 1994. godine bio je kustos Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Od 1994. do 2003. direktor je Fondacije Ivana Meštrovića. Objavio je desetak knjiga s područja likovnih umjetnosti.  Godine 2018. objavio je San i ostalo (AGM), knjigu kratkih proza s autobiografskim elementima. Hrvatsko muzejsko društvo dodijelilo je 2015. godine Guidu Quienu Nagradu za životno djelo. Godine 2018. podijelio je sa suradnicama Godišnju nagradu ULUPUH-a za najbolji izdavački projekt, monografiju Vanda Pavelić Weinert (HAZU, ULUPUH). Prvonagrađeni je književnom nagradom za prozu Dubravko Horvatić za 2019. godinu.

Monografija je ostvarena sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Splitsko-dalmatinske županije i Grada Trogira.