(Komarevo kod Siska, 15.5.1928. – Zagreb, 29.1.2019.)

Ivan Antolčić rođen je u Komarevu kod Siska 15. svibnja 1928. Nakon što je 1953. godine završio Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, iduće je dvije godine radio u HNK kao slikar maske. Poslije toga radio je kao scenski kipar, a mirovinu je dočekao u toj hrvatskoj kazališnoj kući. Jedan je od najplodnijih i najnagrađivanijih hrvatskih ilustratora, napose dječjih knjiga. Čak pet puta je za ilustracije dobio nagradu Grigor Vitez (1975., 1980., 1987., 1989. i 1992. godine), tri puta nagradu Ivana Brlić-Mažuranić. Uz to, dobitnik je Zlatnog pera Beograda (1976.) te niza drugih nagrada. Bio je redoviti suradnik dječjeg lista Radost, povremeno i drugih izdanja Školske knjige, a ilustrirao je i za brojne nakladnike dječju prozu i poeziju kao i one za odrasle. Radio je i reljefe, medalje i plakete, slobodnih oblika i simboličkih sadržaja. U grafici prikazuje drveno graditeljstvo Posavine, etnografske predmete i figuralne prizore. Jedan je od najvećih hrvatskih animalista. Objavio je nekoliko grafičkih mapa. Sedamdesetih godina intenzivno se bavio grafičkim dizajnom kazališnih plakata (koji se nalaze u zbirci Instituta za teatrologiju HAZU). U novije doba slikao je štafelajne slike često s motivima ptica. Napravio je nekoliko originalnih scenografija za kazalište „Komedija“ u Zagrebu i za Gradsko kazalište lutaka Rijeka 2003 (predstava “Mir vama”). Naslikao je svečani zastor za Kazalište lutaka u Zagrebu 2008. Nobelovca Vladimira Preloga kiparski je portretirao 2008. za Fakultet kemijskog inžinjerstva i tehnologije, a isti je portret izliven u bronci i postavljen na Fakultetu u Pragu. Naslikao je oltarnu sliku sv. Katarine za crkvu u Komarevu. Bio je član ULUPUH- a i HDLU-a od 1961. godine. Godine 2010. ULUPUH mu je dodijelio Nagradu za životno djelo.

“Mnogobrojne izložbe: samostalne, skupne, humanitarne, prodajne, učešća na likovnim kolonijama svrstavaju Ivana Antolčić među najangažiranije autore u nas. Svestrani umjetnik, baš kao što je sa svojih šest desetljeća neumornoga djelovanja iznimno zadužio hrvatsku kulturu, tako je svojom zaraznom vedrinom i životnom radošću oplemenio živote svih onih koji su ga svakodnevno susretali.” (Branka Hlevnjak)