Tudor, Mladen (Split , 1935 – Zagreb , 2022.)

Artistički i intelektualno Mladen Tudor formira se u kulturnom ozračju poticajnih i inovativnih zbivanja pedesetih godina u Hrvatskoj : transformiranja zagrebačke Obrtne škole u Školu za primijenjenu umjetnost s programskom koncepcijom usmjerenom prema Bauhausu, otvaranja i djelovanja Akademija za primijenjenu umjetnost, manifesta i istupa grupe EXAT-51, projekcija filmova talijanskog neorealizma i pojave novih, ilustriranih časopisa. Tudor pripada prvoj generaciji učenika ŠPU (1950. – 1955.), s kojom će se nakon završenog petogodišnjeg umjetničkog školovanja u hrvatskoj fotografiji pojaviti novi profil profesionalnih stvaralaca koje karakterizira široka fotografska usmjerenost i osjetljivost za nove oblike fotografskog stvaralaštva.

U svijet novinarstva, odnosno fotožurnalizma Tudor ulazi 1957. kao fotoreporter kuće Vjesnik, a kada Frane Barbieri 1959. ponovo postaje urednikom „Vjesnika u srijedu“ te uvodi bakrotisak, u redakciju uključuje Mladena Tudora, i u prvom siječanjskom broju uz članak s temom o kupovnoj moći naslovljenom Dinar nije uvijek jednak objavljuje njegovu fotografiju dječaka pred izlogom slastičarnice u kojemu je torta pod staklenim zvonom (Zagreb 1959.). Iznenađujuće velike dimenzije objavljene fotografije s temom iz svakodnevnice, a koja korespondira s tekstom, jasno ukazuju na afirmativan odnos Barbierija prema fotografiji. U to vrijeme Magnum i Life već su jasno odredili standarde novinske fotografije kao sinteze novinskog izvještavanja i umjetničkog izraza. Naznačena fotografsko-urednička koncepcija VUS-a potvrdit će se i razviti kroz nešto više od sto brojeva ilustriranog tjednika Globus, koji Barbieri uređuje od 1959. do 1961. godine. Ovdje su pojava i važnost fotografija tjednika Globus iz godišta 1959 – 1961. istaknuti u kontekstu teme retrospektivnog sagledavanja fotografskog stvaralaštva Mladena Tudora, a unutar kojega prevladava upravo novinska fotografija. 1965. godine učlanjuje se u ULUPUH.

Uz nezaobilaznoga Henrija Cartiera Bressona, dominantnu autorsku osobnost Magnuma, na oblikovanje Tudorovog fotografskog izraza snažan utjecaj imat će i filmovi talijanskog neorealizma. Pedesetih godina u kultnim filmovima Kradljivci bicikla V. De Sice, Ulice F. Fellinija i Čistači cipela R. Rosselinija, ukazano je na surovost života u poratnom društvu. Dokumentiranje društvene i povijesne stvarnosti, kroz svakodnevicu i sudbine anonimnih aktera, te naglašeno likovno artikuliranje prostora filmske odnosno fotografske slike, zajednički je nazivnik neorealizma i onovremenog fotožuralizma jasno prepoznatljiv i u fotografijama Mladena Tudora.

Poput samozatajnog pripovjedača Tudor neutralizira svaku intervenciju u stvarnost fotografske slike. Sugestivnoj snazi i uvjerljivosti Tudorovih fotografija snažno doprinosi geometrijska kompozicija postavljena s dva ili više motiva koji korespondiraju na principu kontrasta. Istom izražajnom snagom iz slika zemljopisno mu bliske Zagore – rođen je u Splitu – zabilježit će i zbivanja na zagrebačkim trgovima, tržnicama i muzejima, kosovskim sajmovima, gospićkim dvorištima, ali i ulicama metropola poput Londona, Pariza ili New Yorka. Tudorov fotografski prostor zemljopisno je određen idejom kozmopolitizma.

Tražilo Tudorove kamere pronalazi samo ljudske sudbine. One su istovremeno društveno univerzalne – duboko ukorijenjene u povijesno vrijeme – i individualno ekskluzivne – unutar sreće i nesreće jednokratnog života.

U fotografskom eseju Povratak gastarbajtera iz 1978. godine kroz jedanaest fotografija Tudor bilježi dolazak grupe radnika s privremenog rada u Njemačkoj u domovinu za Božićne blagdane. Reportaža započinje na peronu jednog od željezničkih kolodvora. Tudor već u prvoj fotografiji određuje i glavnog aktera – kofer u svim njegovim pojavnim inačicama – od najlonske vrećice i kutije povezane špagom, do putnih i poslovnih torbi. U njima su pohranjene sve one misli i zebnje određene nužnošću odlaska i upitnošću povratka. Oni se javljaju u središtu kompozicija i svojom zapreminom pokrivaju lica povratnika. Uredno složeni ispred vagona, nalik su svojim vlasnicima stiješnjenim u kupeima vlaka. Na jednom od odredišta, u čekaonici drugog razreda, uz skromno okićenu jelku kofer postaje pisaći stol za bilješku, možda o vremenu ponovnog odlaska. Tudor ponovo samo bilježi stvarnost objektivno; kroz jedan predmet, izdvojen i naglašen, dokumentira složenost ukupnosti života.

Nakon stanke duže od dvadeset godina, početkom 2000., Tudor nastavlja svoje fotografsko bilježenje. U jednom od razgovora u pripremi izložbe o fotografijama iz ove serije napomenut će : “Samo provjeravam sposobnost opažanja“. Nastale fotografije žanrovski možemo označiti mrtvom prirodom, no umrtvljena priroda čini se primjerenijim tematskim određenjem. Sklonost prema jednostavnim naslovima fotografija, svedenim tek na podatke o mjestu i godini zabilježenog događaja, Tudor će ovdje reducirati tek na broj. Sedamnaest fotografija snimljenih u razdoblju od četiri godine, završno s 2004., obilježava rednim brojevima, ne redoslijeda nastanka već mjesta u temi. I sad, za njega je fotografija samostalni dokument koji govori snagom vlastitog izraza, a ne posredstvom verbalnog, posredstvom naslova.

Fotografije su bez imena, bez mjesta nastanka – sine nomine, sine loco. Fotografski opus Mladena Tudora, sagledan u vremenu od 1954. do 2004. godine, dosljedno je kodiran senzibilitetom umjetnika i moralom intelektualca visoko etičnih stavova. Upravo stoga nezaobilazna je odrednica povijesti hrvatske fotografije”.

Dubravka Osrečki Jakelić