Ika Škomrlj (Zagreb, 13. 7. 1932. – 2018.) završila je Odsjek za scenografiju na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu (1956). Od prvih kostimografskih radova ostvarenih krajem pedesetih do danas realizirala je nekoliko stotina kostimografija u svim važnijim hrvatskim kazališnim sredinama, napose u zagrebačkom HNK-u, ali i u drugim zagrebačkim kazalištima (ZGK Komedija, DK Gavella, Teatar ITD, Glumačka družina Histrion, Lapsus teatar…) te u kazalištima u Varaždinu, Osijeku, Rijeci, Splitu i Dubrovniku. Nekoliko zapaženih kostimografija ostvarila je i u inozemstvu (New York, Lisabon, Napulj). Posebno su zapažene njezine kostimografije velikih ansambl predstava u nacionalnim kazališnim kućama, no uspješno je surađivala i s neovisnim i eksperimentalnim kazališnim skupinama. Opsegom i raznolikošću njezin je opus u nas usporediv s malo kojim drugim kostimografskim opusom, tim više što se pokazala jednako suverenom u kostimografijama za dramske i za operne, kao i za baletne odnosno plesne predstave klasičnog i modernog predznaka. Ostvarila je veći broj antologijskih kostimografija poput kostima za operu Nikola Šubić Zrinjski u Spaićevoj i u Habunekovoj, odnosno Dolenčićevoj režiji, za rock-operu Gubec-beg, za brojne baletne i plesne predstave kao što su Labuđe jezero, Orašar, Trnoružica, Pjesme ljubavi i smrti, Amadeus monumentum ili Karmina Krležiana, te za niz dramskih predstava poput zagrebačkoga Kralja Gordogana i Cyrana, dubrovačkoga Skupa i Koriolana ili riječkog Umorstva u katedrali. Istaknula se i kostimografskim ostvarenjima za TV (Prosjaci i sinovi) i film (Družba Pere Kvržice, Mećava, Glembajevi, Četverored), te oblikovanjem vojnih uniformi. Već broj kostimografija ostvarila je u dugogodišnjem umjetničkom partnerstvu s kostimografkinjom Dianom Kosec Bourek, a surađujući s brojnim mladim umjetnicima odigrala je važnu pedagošku ulogu u obrazovanju kostimografa i odgojila niz hrvatskih kostimografa različitih naraštaja i autorskih profila, bitno pridonijevši oblikovanju suvremene hrvatske kostimografije, ali i njezine budućnosti. Njezini su kostimi često bili važno uporište vizualnog identiteta predstave, pa i svojevrsna šifra za odgonetavanje temeljne ideje na kojoj je predstava počivala, i nerijetko su donosili značajne interpretativne pomake i na značenjskom planu i na planu tehnike izrade, odnosno ručne obrade tkanine. Kostimima Ike Škomrlj kritika je katkada bila opčinjena, katkada razočarana, no gotovo nikada spram njih nije bila ravnodušna te je stoga svojim djelovanjem Ika Škomrlj učinila mnogo da dođe do kvalitetnijeg razumijevanja i valorizacije kostimografskoga rada. Ukratko, Ika Škomrlj obilježila je povijest ne samo hrvatske kostimografije druge polovice dvadesetoga stoljeća, nego i povijest hrvatskoga kazališta ali i nacionalne kulture. Njezin je bogat stvaralački opus predstavljen u reprezentativnoj monografiji Prepoznatljivo svoja – kostimografkinja Ika Škomrlj autorice Martine Petranović (ur. Ivana Bakal, ULUPUH, Zagreb 2014.).

 

Priredila: Martina Petranović, Zagreb, 6.12.2016.