/Supetar, 27.10.1954. – Zagreb, 7.3.2014./

Diplomirani arheolog je po struci. Ručnim tkanjem tekstila bavio se od 1987. godine. Izlagao je na 15-tak samostalnih i više skupnih izložbi (Zagreb, Dubrovnik, Opatija, Makarska, Sarajevo, Zadar). Preminuo je 7. ožujka 2014., u 60-toj godini.

“IN MEMORIAM

Željko Pušić odrastao je u Vrgorcu gdje je polazio osnovnu i srednju školu. Arheologiju je diplomirao 1980. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ručnim tkanjem tekstila bavi se od 1987. kada se ubrzo uključuje u Sekciju za tekstil i kožu (danas Tekstilno stvaralaštvo) Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti. Već 1988. izlaže na u Münchenu na Fashion Start, a 1989. ima prvu samostalnu izložbu u Portret-galeriji Likum u Zagrebu. Izlagao je, potom, na 15-tak samostalnih izložbi (Zagreb, Dubrovnik, Opatija, Makarska, Sarajevo, Zadar) i na značajnim skupnim izložbama kao Zagrebački salon (od 1992.), na Godišnjim izložbama umjetnosti u tekstilu i koži (od 1996.) itd. Njegove su izložbe uvijek bile bogate ugođajem koji je stvarao dugim metražnim tkanjima, bogatim suvremenim strukturama vune, lana, pamuka, svile, decentnih boja. Pušićevo oblikovanje upilo je povijesna osjećanja za taktilnu ljepotu tekstila kao i modernu svrhovitost industrijske jednostavnosti.

Unutar rukotvorine ostvarene na tkalačkom stanu umjetnik je našao načina da personificira svoje djelo, nadahnjujući se ženama koje su u tim unikatima mogle ili trebale ostvariti svoje identitete. Nemali broj žena doista se odijevalo u kapute i kostime ostvarene kroz suradnju modnih kreatorica i Pušićevih tekstilnih unikata.

Na izložbi “HRVATSKA POTKA” održanoj u srpnju 2007. u Galeriji “Mirko Virius” Pušićevi otkani radovi predstavljaju svojevrsne “slikarske svitke, pokatkad dugačke i do nekoliko metara (doslovce 5 metara), koji kada se rasprostru tvore tekstilnu sliku, koja primarno ima raznoliku, bujnu i slojevitu strukturu”, napisala je Željka Zdelar.

Izložba Željka Pušića koja će se nesumnjivo pamtiti po snažnom nadahnuću poezijom Tina Ujevića, kao i po autorovoj sugestiji da se šare na prethistorijskoj keramici kontinuirano prenose i u strukture tkanja do naših dana, održana je 2002. u Gradskom muzeju Vukovar i u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Umjetnik je također želio ukazati na činjenicu da su tekstilac i keramičar, bili od svojih početaka u sprezi, budući da tkanje po svojoj logici stvara geometrijske strukture, te da se one vrlo lako, što je ponekad praksa i danas, otiskuju u glinu. Tako bi, prema Željku Pušiću, bez obzira na nepostojanje ranog tekstila, mogli preko keramike utvrditi tkalčevu prisutnost i stupanj njegova oblikovna nadahnuća. Spomenuta je izložba bila ambijentalno bogat, zanimljiv i drugačiji suvremeni događaj koji je Željka Čorak popratila izvrsnim tekstom u pohvalu autoru. Ona piše:
“Tkanje Željka Pušića svojevrsna je provokacija zapažanja. Kao u razvoju neke glazbene teme, u titraju neke op-artističke kompozicije njegove se niti prepleću u sve složenijim odnosima i likovima. Čvorovi slučaja, reljefi svjetlosti, količina jedva zamjetnih zahvata destabilizacije, mirodijsko raspršivanje i rasprašivanje daju tkanju jednokratnost, uzbudljivost, dragocjenost. Medij koji se suzvučuje s drugim medijem, vrijeme koje se doziva sa svojom dubinom, sve je to rad na velikom i ugroženom programu na kojem je angažirana autorova ruka: na pohvalu jeke.”

A Tin Ujević, kojeg je Željko Pušić volio citirati kaže.”Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema, ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi; O vasiono! Ja živim i umirem u svijema; ja bezimeno ustrajem u braći.””

Branka Hlevnjak